utorak, 29.07.2008.

Fino i friško iz Motovuna !!!

Konačno da malo uzmognem vremena (koje ovdje protječe nevjerojatnom brzinom) pa da se javim s Motovun film festivala. Jučer je bio jedan vrlo lijep i nebičan dan. Nakon cijelonočnog putovanja HaŽeom pa kombinacijom Istarskih žebeleznica i busa stigao sam jučer vrlo rano ujutro na najlipši brig u Hrvatskoj.
Moram oma pohvalit ko' švicarski sat funkcioniranje festivalski službi i ponajviše press centra koji ove godine pod dirigentskom palicom Hrvojke Begović i njenih vjernih ađutantica Pamele i Ivane funkcionira savršeno. Sve kaj vam treba i naravno unutar ljudski i pristojnih granica ... vi ćete od njih dobiti.
Image Hosted by ImageShack.us
Novih lica u Motovunu ne nedostaje. Puno je mladih koji je prekinulo svoje ljetovanje ili ga je samo okrunilo dolaskom u Motovun. Šatorgrad je jooš bolje organiziran nego proteklih godina. Ima više veceja, ako ništa.
Grad je bio navečer prepun. Rekao bih ako ne ko' i proteklih godina onda čak za nijansu i više. Sve projekcije od one premijerne jučer u 10h ujutro bile su pune. A tek filmovi. Nijedan za sad onih sa popisa koji sam vam dao nije zakazao. Nije da je prošlo nekoliko dana. No, moji favoriti nisu zakazali, i to i dalje od njih očekujem a žiriju želim nemirne ali slatke snove.
Zbog umora, ali i odličnog društva festivalskih ljudi Bože i Pere nisam mogao ispuniti svoje maratonske snove za ponedjeljak. Ko' zna možda ni danas, vidit ćemo.
Uglavnom bio sam vidio dva stvarno izvrsna filma i jedan po meni ipak loš film.
Prvi film koji sam gledao i koji je jednako oduševio publiku i moju malenkost jest "Revanche" Götz Spielmanna. Ukratko to je film koji prikazuje rasap i pomalo tugu života jedne mlade, vrlo zgodne prostituke i njena momka koji je body guard u stiptiz baru gdje ona radi.
Prisiljen željom da živi sa njom, upušta se u pljačku banke u kojoj ga ona prati i na njegovu žalost ona smrtno strada. Tragedija jednog para uto postaje i tragedija drugog koji je uvezan sa njihovom sudbinom. Da ne otkrivam dalji zaplet mogu samo ustvrditi da ovi likovi kao i obično od Spielmanna su u "Revanšu" odlično portetirani. To je po meni postao njegov svojevrstan filmski potpis. Nadalje bih rekao osim odlične karakterizacije koja je vrlo bliska sa onom koju susrećemo u stvarnosti jednako dobro razrađen i sam odnos među likovima. Lijepo su vidljiva njihova stremljenja, strasti, tuge i nesreće. On to toliko dobro čini da i dobiva iz publike odličan "feedback" koji bi svaki režiser jako volio postići. Sve je to naravno ogoljeno do kosti. Kod njega nema ni pokušaja skrivanja strasti te grijeha iza zastora. Preljub se opravdava, čak i pred Bogom. Jedan lik u odgovarajućem momentu na upit od svog preljubnika kako će to razriješiti sa Svevišnjim opravdava time da Bog ima za sve razumijevanja. Koliko sam takvu istu rečenicu od Velikih Vjernika ja, a vjerujem i vi, čuli u životu. Puno, a vjerujem da ćete još sigurno i čuti. Naime Spielmann nam upravo oslikava ono što mi vidimo, čujemo i proživljavamo u životu. Ponekad taj nazovimo ga zapadnoeuropski svijet mi se po nekim svojim karakteristikama izuzetno sviđa pa je tako i po svojoj jednostavnosti i nekompliciranju tako providnih stvari kao što su vođenje ljubavi ili čisti bezosjećajni seks. Naime vidimo mladu ženu koja donosi i kolače sprema i zabavlja dedu od jednog lika koji u jednom momentu je dovodi pred zid i upita ju što ona zapravo hoće. E sad ponekad mi na ovim prostorima i u tom momentu želimo sakriti prave emocije i zamaskirati i zbunkerirati se još i više i naravno ne učiniti ništa.
Žena na taj izazov samo odgovara pa ništa onda dođi k meni noćas. Jednostavno i oslobađajuće.
Zbog ovog izuetno razumiljiva jezika kojim nam kroza svoje slike progovara režiser stavljam ga u moj krug kandidata za Propeler. Još bih za kraj prispomenuo i odličnu kameru Martin Gschlachta.
Drugi film koji bih istaknuo je Radu Munteanovu obiteljsku dramu "Boogie". Nakon "Furie" i višestrukongrađivanog "Hîrtia va fi albastră" došla, je iz ove filmski danas izuzetno aktivne europske države, još jedna uspješnica. Ovaj put riječ je o jednom izvrsnom uratku, obiteljskoj drami s blago implementiranim humornim elementima tek toliko da se zadrži pozornost gledatelja. Film se dešava negdje u nekom obalnom gradiću na crnomorskom dijelu Rumunjske. Muntean vas doslovno kao brižljiv otac koji prima za ruku svoje dijete pred za vas opasni prelazak ceste uvodi u zaplet svoje drame. Ispočetka filma mislite da će se cijela radnja filma desiti na obali, u igri i dokolici mlade rumunjske obitelji. Naravno da se varate jer to nije slučaj. Otac, muž Bogdan ili Boogie odmilja susreće svoje prijatelje i s njima odlazi u noć. Naravno da tada lik njegove supruge zauzima jedan pomalo tipičan, stereotipni stav žene koja prigovara, zanovijeta i doslovno tjera čovjeka koji joj je vjeran na drugu "stranu ulice". Prepričavajući sadržaj sa svojim festivalskim društvom dolazim do zaključka da smo svi mi doživjeli to jedno "pilanje" koje nas naravno nije otjeralo od naših djevojaka žena ali eto zanimljivo, simptomatično je da su to mnogi od nas doživjeli. Prije početka filma moje društvo je spomenulo kako obožava kompjutorske igrice i eto koencidencije Bogdanova supruga kao jedno od prigovaranja i zamjerki svom mužu iznosi sumnju da on uopće na poslu ne radi da se samo tamo dolazi zajebavati na kompjutoru i igrati igrice. Možda je istina, ali je li to način ... Uglavnom sasvim opravdano se može reći da je Bogdanova žena ljubomorna, no ipak za to nam Muntean ne daje bitnih razloga. Kao i prethodni film koji sam spomenuo, ali na jedan drukčiji puno intimniji i obiteljski način nam Radu priča o problemima moderne obitelji današnjice u suodnosu sa društvom. Uglavnom on nas i opominje da ukoliko ne krenemo razgovarati o problemima koji nas muče ali bez tjeranja naših partnera i dizanja emocija ne da nećemo postići niš, već da ćemo postići kontra učinak. Naravno da identične ili slične stvari čini i muški rod no zbog pjesničke slobode režisera ovaj put je "krivnja" na strani lijepšeg i inteligentnijeg spola.

I za kraj bih ovog mog osvrta na prvi dan Motovuna rekao da je vodtka koju su svi prisutni uzvanici na crvenom tepihu kina Trg dobili bila izvrsna, no nisam ostao na filmu jer je mi je ipak ovaj Munteanov film bio interesantniji. Kasnije sam pogrešio jer sam poklenkunuo najavljivačkom zanosu svih sa festivala u pogledu srpskog filma "Čarlston za Ognjenku". Film me doslovno satrao, no ne i samo mene. Očekivao sam puno više od jedne ipak tako izdašne produkcije. U film je utučeno 10 milijuna eura, ali meni se čini uništa. Kad bih o filmu mogao išta pričati onda bih rekao da "Čalrston" obiluje predivnim srpskih glumicama koje su u filmu ako ništa za drugo a ono da se vidi njihov glumački potencijal. Posebno bih svojom pojavnošću istaknuo Katarinu Radivojević, Sonju Kolačarić i Nadu Šargin. Ja, kad sam vidio taj ešalon ljepotica na stejđu poslije filma, nisam znao reći ko je lijepši ... ma i producentica je zvjerski komad. Mislim i ja bih režirao ovaj film da mi pristanu svi ti vrhunski komadi glumit i bolilo bi me da ne kažem kaj za kritiku. :))

Poslije je uslijedio koliko čujem odlični koncert Gustafa koji sam jer sam pao u afan bio prisiljen propustiti.
Uglavnom tko god da je blizu Motovuna u Istri ne da dođe nego treba doći da ne propusti jedan od ovakvih vrhunskih filmsko-glazbenih događaja. A koliko me pamćenje služi ovakve vrste događaja su samo dva put godišnje. Jednom za MFF i drugi put za ZFF. Mislim kupite kartu za kino i poslije imate besplatni koncert pa ljudi di to ima, molim vas.:)
Ci vediamo a Montona !!!

- 12:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>