Teško je ikad reći da imate nešto zajedničko sa nekim koga nikad niste upoznali. Možda dijelite vrijeme, berbu, možda prostor. Ja nekako mislim da imamo nešto zajedničko. No Fatih Akin nije više samo tek tamo neko ime. On je danas jedan od najvećih režisera Njemačke i Turske. Spominjem Tursku jer iako rodom iz Njemačke filmovi su mu inspirirani tom čudesnom ... he htio sam reći ženom, al' eto mogla bi biti i to jer je država ako ništa ženskog roda :) ... zemljom.
Osobno kada pričam o Turskoj ne mogu suditi jer tamo nisam bio, znam troje ljudi koji jesu. Jedan je Fatih koji kroz svoje miomirisne i ovaj puta zvukom obojane osjećaje prikazuje na skoro opipljivi način Istanbul. Dakle svi koji su bili tamo, a s kojima sam o toj zavodljivoj zemlji proteklih pola godine intenzivno razgovarao, opisuju prekokrasne pejsaže, nevjerojatnu prirodu, još čudesniju povijest i ostatke te povijesti te neobična jela, pića i naravno zvukove.
Meni za početak rastu zazubice od navedenih priča no posebno se to intenzivira kroz zvukove koje čujete iz jednog od filmova Fatiha Akina. Prvi puta sam se zvukovima Istanbula susreo (kad je u pitanju moje otkrivanje Fatiha moram se ovom prilikom zahvaliti na tome jednom svome prijatelju ... koji me je prvi uputio na jedan njegov izniman film koji na jedan skoro bih ga mogao nazvati dokumentarisički način prikazuje jednu od mogućnosti... kako bi to u Matrixu kazala Monica Belluchi "... this is great thing but never meant to last..." ili kratko ljubavi,točnije njegovu filmu "Gegen die wand") gledajući film na prepunoj premijernoj projekciji na ZFF-u.
Mislio sam započeti ovu recenziju rečenicom kako je borba za pojavljivanjem zvuka na filmu trajala i kad se konačno pojavio da je izazvao eksploziju. Zvuk od kad je ušao na film, je zagospodario i postao jedan samo naizgled puki pratitelj slikopisnog prikaza. Ali ne, on je ravnopravan gospodar sedme umjetnosti, a pogotovo kada je glavni akter priče i filma i kada ga se prihvati ovaj izuzetan cineast ... u njegovim rukama doživi svoju ekspanziju i eksploziju vatrometa različitosti koju nam donose Zvukovi Istanbula.
Dakle film "Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul" sam samo pogledao dopola prije par godina na Zagreb film festivalu. Tada mi ga je kao i kod mog prvog susreta sa filmografijom Fatiha Akina preporučio također jedan filmski znalac, i istaknuo ga iz te godine gomile odličnih dokumetaraca na programu. Oliver je zaljubljenik u dobar zvuk kao i ja te nije trebalo dugo da pohrlim, ali sa zakašnjenjem na ovaj film u veliku dvoranu S.C.-a. Ovo ne spominjem da bi tek puko dokumentirao svoj boravak na tom festivalu u ovom tekstu već kao uvod u ono što sam osjetio zajedno sa svom publikom dupkom ispunjene dvorane i da vam pokušam prenijeti taj elektricitet zvuka koji je Fatih prenio na platno i na nas u dvorani prenio tijekom projekcije.
Zaista čudesno. Sva dvorana je bila ko' u nekom pozitivnom transu. Ljudi su izašli iz dvorane nasmijani i puni dobrih vibri, emocija. To je ono pravo. To je smisao filma o kojem počesto razglabam sa svojim poznanicima, prijateljima, neznancima. Smisao prenosa toplih, dobrih emocija koje kad sam ja u pitanju nisu prestale dok nisam našao prvu priliku da ugrabim malo vremena i pogledam do kraja ovaj izuzetan film.
Odgledavajući film moram posebno istaknuti emotivno nabijenu scenu kurdske pjevačice Aynur koja pjeva o ljubavi i domovini. Snimljena je u izuzetno akustičnom hamamu u Istanbulu iz 18 stoljeća. Zvuk je da se tako izrazim protuprirodan, nadrealan. Njen glas jedinstven, a tekst gađa u dušu. Teško je prenijeti riječima melodiju, pjesmu koja iako na kurdskom dopire i do nas.

Ima tu i boraca za oslobađanje muzike od vlasti komercijalizacije, za slobodnu glazbu za sve ljude, jedan među njima je kako sam pronašao na netu i Siya Siyabend.

Naučit ćete što je to sazi, orhan i tko je zapravo zvijezda filma i turske estrade Orhan Gencebay.

I za kraj na pitanje koje se nameće samo od sebe... volite li zvukove Istanbula... moj konačan odgovor jest potvrdan.