ponedjeljak, 30.03.2009.

Metastaze !

"Kurac, pička Dinamo!", to je ono što mi se urezalo u pamćenje nakon odlična Schmidtova filma "Metastaze".
Prvi puta da mogu reći da se na filmu skinula prava kvartovska spika, i horor koji trese ljude koji zaglibe u ponor bez izlaza ... sasvim svejedno da li je to droga ili alkohol.
Poslije projekcije filma bila je organizirana od distributera i tribina. Svašta je tamo bilo izrečeno no ono s čime se i deklarativno ne mogu složiti, to je jedna izrečena misao poznatog nam sociologa koje je ne samo mene nego i neke od glumaca jako bola u oči. Dakle, iznesena konstatacija se sastojala u tome da listom svi glumci koji predstavljaju "izgubljene" ... prestari. Ne... nisu. Zašto? Pa ja znam. Kako, pa dolazim iz jednog od najopakijih i definitivno najvećih od zagrebačkih kvartova ... Trešnjevke (po broju stanovnika je veći od drugog po veličini hrvatskog grada), a od kud je i većina glumaca (Robert Ugrina, Franjo Dijak). Oni su također pripadnici tog miljea, ne tog izgubljenog, no svakako su ili išli na tekme ili su bili u kontaktu, onom najneposrednijem sa tim i takvim ljudima. Dakle Dražen Lalić je to po meni fulao. Za to ne treba raditi studije već je dovoljno da ode na neku od Dinamovih tekmi, i to ne na sjever, već na isto tako navijački raspoložen istok gdje dolazi starija škvadra. Ima tu svega.

Teško je tu reći tko je najbolje dao od sebe. Da li je to Rene Bitorajac – KRPA, Franjo Dijak – FILIP , Rakan Rushaidat – DEJO ili Robert Ugrina – KIZO, ne bih htio previše izdvajati. Svi su odlični i skinuli su zagrebačku šprehu do jaja (opet nije im to teško kad su od tuda). Vjerojatnost je da će se većinu jako dojmiti priča koju ima Rene kao Krpa, kojem ko saliveno leži ta nasilnička spika. On je Krpa, zagrebački nasilnik, pripadnik BBB-a, skinjara po društvenom opredjeljenju. Mrzitelj je svega što nije njemu nalik i na kraju ono najgore ... obiteljski nasilnik. Sto posto ćete se na njegove priče i nasmijati no, to je varka režisera Schmidt koji vas vodi još dublje u psihu ovog poremećenog nasilnika kojem nije ništa sveto. On je recimo u ovom bestijariju posrnulih užaren, da ne kažem blistavi primjer.
Najzanimljiviji je lik Filipa u kojem ćete vjerojatno u ovoj zbrci i javnoj psihoterapiji cijelog jednog naraštaja mladih ljudi ... baš vi pokušati potražiti utočišće. Naravno da je griješka. Nema ovdje uzmaka. Ovo je ogoljela bitka na život i smrt sa društvenim metastazama.

Nekako najmekši ili najemotivniji likovi su Dejo (Rakan Rushaidat) i Kizo (Robert Ugrina). S njima se lako može poistovjetiti, ne sa životom ali svakako sa patnjom izgubljenosti.
Lokacije su autentične od Dinamovog stadiona do Super Andrije i Sigeta (za one koji ne znaju ili nisu iz Zagreba to je Novi Zagreb). Osim tih lokacija autentična je jednako i ekipa statista tj. navijača koje iz priloženog možete vidjeti kako su odista uživali u svojoj ulozi.
Priča je konstruirana kao "poliptih" ili bolje rečeno omnibus. Radnja počinje delikventskim ispadom induciranim alkoholom i time biva zaokružena priča, dok u većem središnjem dijelu filma režiser jako lijepo nijansira lik po lik ove posljednje večere zagrebačkih junaka ulice. Poslije filma je pala i jedna, recimo to neminovna, paralela. Film se pokušava uporediti sa Trainspottingom. Meni kao Dinamovcu je to potpuno promašeno. Metastaze koji obiluje znakovljem malog ali moćnog "d", ako već treba s nečime uspoređivati onda se treba uzesti neki drugi film koji bolje opisuje navijački milje. To bi bio definitivno jedan od boljih filmova o nogometu i nasilju, "Greenstreet hooligans", no Schmidt je išao i tu korak, dva više. Puno bolje je razrađen taj poslusvijet u kojem su zapeli neki pojedinci. Nadalje spomenuo sam psihološku razradu tj. isprofiliranost glavnih aktera ove priče je dovedena do savršenstva koje naravno podnosi minutaža dugometražnog filma. Nadalje ovaj film osim tim mračnih, hladnijim tonovima obojenih emocija ... obiluje odličnim crnim humorom. Za upozoriti je da se lako možete zateći u "nebranom grožđu" jer Schmidt vas vodi zapravo a di ni ne osjetite, što je odlika odlično napravljenog filma, u vrtoglavu vožnju rollercoasterom koji istinabog započinje crnim humorom no uskoro se pretvara ili metastazira u nešto puno turobnije i opasnije od humora i junačenja oštrim riječnikom a to je fizičko ili obiteljsko nasilje. Sve je to odlično iznivelirano u filmu i čini jednu dobro psihološkim isprofiliranu i uravnoteženu cjelinu.
Zanimljivo je da će mnogi reći da ne znaju takve likove, no uvjeravam vas da je više posrijedi psihološki obrambeni mehanizam potiskivanja na djelu jer svi mi smo okruženi ljudima pa tako i pripadnicima te zajednice izgubljenih.

Rezimirao bih da je svakako najsvjetlija točka filma uz odličnu radnju cijela glavna muška glumačka postava (i to redom purgeri): Rene Bitorajac, Rakan Rushaidat, Franjo Dijak, Robert Ugrina za kojom ništa ne zaostaju cure (koje iako nisu iz Zagreba) Jadranka Đokić te Darija Lorenci te oni svi zajedno izuzetno vjerno prenašaju na vas emotivni vrtuljak kroz koji prolaze njihovi filmski likovi. Htio bih osim već pohvaljene brilijantne glume, odlične masovke spomenuti da u filmu od njegova ... neka tri neophodna postulata su prva dva (šora, šega i ševa), a svakako uz to ne bi se smijelo zaobići spomenuti i odličnu kameru iz ruke.

Na kraju Metastaze su film za sve generacije i svatko će naći nešto u njemu s čime će se moći poistovjetiti.
Film je to i za sve zagrebačke i ine gradske štemere, one koji su to bili i one koji bi to željeli biti.
Iako je ovo film o gradu i gradskoj škvadri ipak je ovo najbolji zagrebački film ili film o Zagrebu. Pišem ovo misleći na većinu pučanstva ovog svijeta koji se rađa, odrasta i živi u velikim gradskim organizmima.
Ovo je svakako danas najbolji hrvatski film u kinima i zaslužuje da ga se ide pogledati s ponosom u hrvatska kina.

- 12:01 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>