utorak, 30.09.2008.

Happy - go - Lucky

Bio je to pun pogodak kada sam ovaj film pričekao i pogledao u kinu. Zašto? Pa naslov podosta govori o njemu, ali nije da sadržaj stane u naslov kao u većine filmova blockbuster kvalitete koji se gledaju unas.
Prvo bih htio spomenuti nešto o Mikeu Leighu. Ako krenete surfati netom prva stvar na koju ćete naići u pogledu ovog autora je kako on radi socialno realistične filmove koji su usredotočeni na banalne sukobe svakodnevice običnih ljudi.
Image Hosted by ImageShack.us
I da u intervjuu koji je dao u povodu ovog filma da izuzetno voli svoje filmove što je kako je i sam rekao nevjerojatno bitna pretpostavka za interakciju između njega i publike kroza film. Dakle radio je film koji je htio da postane njegov najbolji film. Nadalje je podosta bitno za razumijevanje ovog po naravi konstrukcije izuzetno jednostavnog filma i da je ovo portretni film, sam autor ga u to svrstava, u kojem vidite glavni lik i njegov život u interakciji sa životima svojih cimera, ljudi s posla, prijatelja, rodbine i ljubavi. Raspored pri tom nije bitan.
Image Hosted by ImageShack.us
Filmom osim sadržaj dominira i glumica koja je obilježilja zadnja tri filma Mike Leigha, to je u ulozi Poppy Sally Hawkins. Oni koji je još nisu dosad uspjeli vidjeti glumila je i prošlogodišnjem odličnom filmu Cassandra's Dream uz bok Ewanu McGregoru i Colinu Farrellu. Ako se podublje istraži njena filmografija tu su još i sudjelovanja u mega uspješnoj, odličnoj britanskoj komediji, seriji Little Britain. Uglavnom jedna je to od talentiranijih ako ne i najbolja današnja britanska glumica. Mogućnost njene transformacije je zapanjujuća. Znam, sve je to gluma ali riječ je o dijametralno suprotnim ulogama. Eto u Cassandras dream je glumila plavušu po svim onim stereotipima koji ih biju a u Leighovom filmu je to jedna inteligentna, mlada, uspješna, izuzetno zabavna, nevjerojatno pozitivna osoba... osoba koju svakako poželite imati uza se. Ona ne gleda svijet negativno, već sve gleda kroz prizmu pozitivnog, ružičastog i pomalo nekima iskrivljeno iritantnog. No... tu se zapravo odajemo i priznajemo duboko sebi samima tko smo i kako gledamo svijet. Da li smo afirmativni ili negativni. Ovo je lakmus za nas same.
Ali da se vratim filmu. Ova komedija je od samog početka izuzetno ekstatična i smijete se od samog početka dogodovštinama djevojke Poppy. Taj urnebes počinje od njena ulaska u trgovinu knjigama negdje usred Londona (mjesto radnje za ovaj film je nebitno) gdje se krene zafrkavati i uveseljavati učmali i pomalo sivi puk grada te nadalje (kroz film), zapravo zadavši si jedan izuzetno visoki ritam u kojem nikako da posustane. Naravno pozadina cijele priče je vječna ljudska potraga za srećom. Poppy je izuzetno sretna i u glavi sređena žena.
Image Hosted by ImageShack.us

Pitanje je gdje je srodna duša za našu Poppy. Teško je naći takvu istu, ili barem sličnu. Većina ne shvaća njen izvrstan humor. Jedino donekle njene seke i prijateljica. No, one da i pokušavaju ne mogu biti na njenom nivou.
Gledajući film neumitno se upitate da li znate takove likove. Naravno da znamo od psihopata koje susrećete po raznim učionicama i NSK-aima do uberpozitivnih ljudi. Je... jednino što ja mogu reći da nisam našao ... još u svom životu na tako pozitivnu osobu kao što je Poppy. Naravno da je teško biti takvom jer za to treba izuzetna inteligencija, jer iako možda vam se učini blesava i šašava ona iza te sve nazovi mo to uvjetno šarade ima jednu izuzetno inteligentnu poruku. Nekad mi se činilo da i ja u svojem kontingentu poznanika, prijatelja imam ponekog takvog. No od tih nekoliko kandidatkinja za sve mogu reći da su one u naravni depresivne, negativne i lažnjaci, zapravo glume takve osobe jer se žele svidjeti drugima. Naime Poppy ne ogovara, nije zajedljiva nekako me najviše podsjetila na Zvončicu.

Uglavnom ovakav pozitivan film nisam vidio sve od "Amelie" ili "Eagle vs. Shark". Više nego jednom sam susreo usporedbe sa tom francuskom uspješnicom, ali nikad u naravi nisam iskusio isti osjećaj kao onaj prvi puta gledajući Amelie. Ovaj film može poslužiti kao lijek svima onima koji od šume ne vide drveće, ili od problema ne vide i lijepšu stranu života.
Image Hosted by ImageShack.us
Osim ovog impresivnog ženskog lika, naravno postoji kontrauteg. Ta protuteža u vidu realnosti, pesimizma i sveopćeg negativizma se personificira u: liku malog dječarca koji provodi bulling u školi gdje radi "naša snaša", i Poppyinog učitelja vožnje. Taj učitelj vožnje je totalni "frik". Režiser vrlo uspješno na momenat vas kao na elastičnim užetom na bungie jumpingu vraća nazad u realnost i zapravo svu tu ružičastu hiperrealnost svijeta po Poppy on na moment pred kraj urušava sa tim čuknutim, čudnovatim likom učitelja. Osjećaj je to kao vožnja u autu s klimom ofrljenom do daske na najsunčaniji, najtopliji dan gdje naravno pri kraju vožnje morate prije izlaska isključiti klimu... jerbo bi se mogli srušiti najmanje u nesvijest po izlasku van. Tako je nekao kao moderator našim zdravljem postupio iznenadno, ili ne sam režiser Leigh. Ne mogu mu reći hvala, no svakako riječ je o jednom intenzivnom događaju, i o tome kako biti sretan i kako davati, i davati, i davati i da film bi se glat mogao zvati i Poppy.

I dva savjeta za kraj, od kojih bi prvi bio ako vam nedajBože instruktor vožnje veli EnRaHa ... tutanj iz auta i prvom slijedećom prilikom promijenite instruktora, a drugi bi bio da ovaj film nikako ne gledati sami, bolje ćete se smijati zajedno i moći o koječemu pričati ... nakon.

- 12:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>