subota, 21.06.2008.

Izgubljeni zavičaj Zvonimira Črnka

Nekako sam sebi ostao dužan kad je u pitanju prošli tjedan. Osim strke, ali pozitivne, oko presica vodećih ljetnih festivala u Hrvatskoj, Zagrebu je bila i jedna retrospektiva.
Ovaj puta nije posvećena jednom režiseru kao što je Ante Babaja već jednom glumcu koji je ne tako davno zauvijek napustio kino platna.
Riječ je o glumcu Zvonimiru Črnku rođena u malom mjestu pored Gorice, Buševcu.
Image Hosted by ImageShack.us
Film kao ništa drugo ne može opisati kvalitetu jednog glumca, režisera, snimatelja te postati trajni spomenar, živi spomenik na jednog vrsnog talenta što je neumitno stvar i sa ovim Babajinim filmom.
Kada vidite "Izgubljeni zavičaj" onda shvatite kvalitetu rada na filmu koja je postojala u eks državi. Ovaj film je izuzetno simfonična izvedba tri, četiri ili pet aktera, što onih iza kamere što onih ispred. Prvo što impresionira filmom i odmah je vidljivo sasvim prosječnom gledatelju jest fenomenalna fotografija. Snimatelj Goran Trbuljak je uz vjerojatnu orkestraciju svega od strane Babaje imao izuzetnu inspiraciju snimajući jedan izuzetno eteričan mediteranski film u Kvarneru posebice na otoku Cresu kojeg se lako raspoznaje kroz marine, vedute koje nam nuđaju ova dvojca vrhunskih cineasta.
Image Hosted by ImageShack.us
Možda će to zazvučati pomalo pretenciozno, no svaki kadar bi mogao biti slika. Tako me jedan kadar doručka na travi, podsjetio na poznatu sliku Edouard Maneta, naravno sa odjećom. Užitak je gledati to pretakanje slike u sliku. Film svojom atmosferičnosću će umnogome podsjetiti na jedan suvremeniji film koji se isto tako dešava na Mediteranu, to je svima poznati Mediteraneo, a pomalo i na Mandolinu kapetana Corelija. Tko zna je li se Gabriele Salvatores prisjećao snimajući Mediterraneo svojih možebitnih ljetovanja na hrvatskoj obali i pri tom dobio inspiraciju.
Lijepo je vidjeti kako je režiser prenio na film osim slike i govor i humor tog kraja.
Image Hosted by ImageShack.us
Iako je ovaj film kombinacija narativnog i slikovnog izričaja te se na prvi pogled doima zbog izvanserijske slike da dominira vizualno, to nije tako. U filmu je jaka priča i to ona viječna o borbi za odrastanjem. Priča je to o odnosu oca i sina. Gdje kroz retrospekciju sina imamo uvid na njegovo odrastanje tj. točnije jedan dio njegova djetinjstva koji je na njega kao što to biva u stvarnosti ostavio duboki utisak. To su ona sjećanja koja se često pozivaju u nekom asocijativnom nizu sa nekom osobom. Ovdje je to odnos sa ocem. To su prve ljubavi. Prvi pogled na ženu. Sve je to stavljeno u kontekst jednog turbulentnog prijeratnog vremena (pred drugi svjetski rat) koje povećava intenzitet doživljaja i stavlja jedan drugi kontekst. Naime nakon rata dolaze mnoge promijene kako bi Gundulić to najbolje rekao "ko bi gori sad je doli, a ko doli gori ustaje"
Image Hosted by ImageShack.us
Zanimljiva je bila i zadnja rečenica nakon putovanja u svoju prošlost koje nam je omogućio glavni junak. Ta scena se odigrava na mjesnom groblju gdje na upit mjesnog političara kako je to da je u grobnici još jedan čovjek, lik kroz odlično interpretiranu suzdržanost od strane Črnka daje na to jednu filozofsku interpretaciju, odgovorivši mu da je on unutra. Političar je razvidno konsterniran odgovorom. No u pozadini odgovora bila bi ona univerzalna istina da mi nikad i ne odlazimo iz naših krajeva, gradova u kojima smo odrastali i koja jako žive u našim uspomenama na djetinjstvo gdje zapravo na neki figurativan način i ostavljamo svoje kosti.
Vjerojatno bi neki fizičar kroz svoju interpretaciju prostor vremenskog kontinuuma to bolje objasnio, no poetika i jednostavnost života i umiranja nije dana svima da je tek tako olako shvatimo pa stoga je posvema jasno zašto je mjesni političar bio toliko zbunjen.
I na kraju ove recenzije bi se još osvrnuo na izvrsnu glumu Zvonimira Črnka koja je ona koja zapravo ovaj film objedinjuje u jednu smislenu cjelinu. Njegova pomalo stoička suzdržanost u tim nekim po običnog čovjeka uznemirujućim momentima filma, fenomenalno opisuje jednog čovjeka koji je svašta prošao u životu i neminovno vidljivo da mu se je desio život sa svim onim negativnim i pozitivnim komponentama te ga ne mogu smesti ti pomalo trivijalni životni momenti jer ... čemu.
Image Hosted by ImageShack.us
Stavom, ali kompletno svojom filmskom pojavnošću Zvonimir me izuzetno podsjetio na Jean Paul Belmondoa (inače njegova vršnjaka), i to likom, i mimikom na ona vremena najvećih postignuća Belmonda. Mislim na doba novog francuskog vala recimo iz filma "A bout de souffle" (Do posljednjeg daha), no nikako ne na doba filmova koji svojim izričajem više podsjećaju na trash, "As asova".
Vidljivo je da kada je Zvonimir Črnko odrastao... tko je i koja nacionalna kinematografija je imala utjecaja na glumu. Vrijedno je spomenuti da je jedna od uspješnica Zvonimira Črnka i međunarodna koprodukcija "Isadora" (1968) u kojem igra pod svojim pseudonimom Ivan Tchenko Jessenina zajedno sa Vanessom Redgrave. Zvonimir je svakako obilježio hrvatsko i svjetsko glumište i glumio je u još dvadesetak filmskih uloga. Riječ je o jednoj impozantnoj filmografiji za hrvatske uvjete. Svakako ovog kako još za njega oni koji ga se sjećaju vole reći, šarmera i ljubimca žena svi oni koji štuju film i pogotovo hrvatski film će svima faliti i biti će teško nadomijestiti.

- 20:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>