Sutra počinje novo zanimljivo filmsko događanje u Karlovcu. To su nova
izdanja Filmske revije mladezi i Four River Film Festivala,

Podsjetimo, 15. Filmska revija mladezi i 3. Four River Film Festival odrzat ce se od 09. do 12. rujna na nekoliko lokacija u Karlovcu. Natjecateljski program ukljucuje 91 srednjoskolski film iz Hrvatske i svijeta, a bogat popratni program filmove za sve uzraste: "Filmski 5+" ukljucuje djecje filmske klasike, "Srednjoškolci predstavljaju srednjoškolcima" predstavljanje srodnih festivala i radionica, a program "Dubovac Open Air" filmske hitove pod vedrim nebom na starom gradu Dubovcu.

Ove godine oformljena je i nova nagrada, Zuta zastava, koja se dodjeljuje filmu koji na najbolji nacin promice nenasilje. Postavljajuci problem nasilja u siri kontekst kao i preispitivajuci ulogu umjetnosti u promicanju nenasilja, u sklopu Revije i Festivala bit ce organizirana i tiribina "Filmom i mladoscu protiv nasilja" na kojoj ce sudjelovati brojni strucnjaci koji se bave tom problematikom.

Svakako dođite i posjetite ova 2 u 1 događanja. Tko zna možda uživo sretnete Dabra i Dabricu (službene maskote festivala).

Zanimljiv insight na putešestvije J.R.R. Tolkienovog Hobbita na kino platna je iznio web sajt Blastr. To je slikovni "timeline" koji jako zorno prikazuje sve faze kroz koje je do sada na putu ka filmskoj adaptaciji pratilo ovo književno dijelo.
Šteta samo što Hobbit ipak nije bilo prvi snimljen (zbog nekakvog logičnog slijeda), tome je do toga tako jer je u šefova hollywoodskih studija za LOTR trilogiju nekako ipak bilo više sluha (i tada im se činilo fool proof moneymaker filmom) koja im se učinila više filmovizičnom. Danas pak strepnji više nema i sasvim im je svejedno za konačno uprizorenje tj. uvjereni u moć jednog Jacksona koji kormilari Hobbitom ka kino blagajnama i njihovim novčanicima. Teško je ne povući paralelu i sa povješću još jedne megauspješne trilogije, sa Star Warsima, no ovdje se nadamo da neće biti popikavanja.

Zadnja dva hrvatska ljetna filmska su zatvorila za ovu godinu svoja vrata. Jedan je onaj u Vukowaru (poznat po jedinstvenom mjestu prikazivanja filmova ... na šlepovima na Dunavu), a drugi je jedan specifičan filmski festival, festival domaćeg dokumentarnog filma ili Liburnia film festival.

Iz priopćenja direkcije festivala može se izvući kako je u nedjelju u Ičićima na završnoj večeri festivala Velika nagrada 8. Liburnia film festivala dodijeljena Danku Volariću za film „Mimara – Revisited“ u produkciji Factuma.
Osim glavne nagrade žiri je dodijelio i posebno priznanje filmu „Bastardi utopije“ Maple J. Rasze i Pache Veleza.

Već na nekim festivalima zaboravljena nagrada publike (više je nema ni na Motovun film festivalu)
u Liburnija film festivalu je dodijeljena filmu „Poštar s naslovne strane“ redateljskog dvojca Tomislava Topića i Tomislava Mršića i scenarista Davora Šišmanovića nastalog u produkciji Maxima filma.

Za publiku u Zagrebu a koja pretendira dokumentarce najavljujem poslasticu:
- nagrađeni filmovi će se moći pogledati i u Zagrebu, u Dokukinu „Croatia“, od 2. do 5. rujna ove godine.

Darren Aronofsky je jedan od mlađih, izuzetno perspektivnih i (kako je vrijeme pokazalo) za sada beskompromisnih američkih režisera. Da li je ili nije beskompromisan u svojoj karijeri možete zaključiti nakon filmova kao što su Pi (1998), Requiem for a Dream (2000), The Fountain (2006), The Wrestler (2008). Sve su to redom off beat filmovi u novijoj američkoj produkciji te ovaj slijed (naravno ako ste išta gledali od ovog hollywoodskog genijalca) obećava prvo beskompromisnost i ustrajnost svojem nekom ja. Ipak ako pogledate recentni trailer njegova filma koji samo što nije zaigrao u kinima unatoč besprijekornom castingu (Natalie Portman, Mila Kunis, Winona Ryder, Vincent Cassel i Barbara Hershey) malo je moja vjera poljuljana. Jedino sam kraj trailera nudi nadu da ipak nije riječ o jednom od s klasičnim zapletom-već-viđenih-filmova-tipa-Black Widow-Fatal Attraction-Basic Instinct-hibrida.
No ako za ništa ovaj film će poslužiti da se neke nove klinke nadahnu životom balerina i krenu putem tog časnog zanimanja.

Upućuje se urbi et orbi ... poziv na radionicu dokumentarnog i aktivističkog filma koja će se održavati u okviru 8. Liburnia film festivala, od 26. do 29. kolovoza ove godine u Ičićima.
Filmaktiv će i ove godine u sklopu Liburnia Film Festivala organizirati četverodnevnu radionicu dokumentarnog i aktivističkog filma.

Od četvrtka do nedjelje polaznici radionice upoznat će se s osnovama dokumentarno-filmskog jezika (scenarij, kamera, montaža) i napraviti kratki film na zadanu temu, koja će biti otkrivena prvog dana festivala, a film prikazan u nedjelju, u elitnom terminu dodjele nagrada i zatvaranja festivala.
Polaznici radionice imat će priliku razgovarati i raditi s gostima festivala, eminentnim hrvatskim dokumentaristima.

Radionica je besplatna za polaznike, a prima se do šest članova. Rok za prijavu je 25. 08. 2010. Prijavnica za radionicu dostupna je na internet stranici Liburnia film festivala www.liburniafilmfestival.com.



Naravno sve zainteresirane, a nadajmo se da vas je povelik broj upućujem da više saznate o radionici na info@liburniafilmfestival.com.

Jednako kao i sve sa ovim filmom marketing je pomno u suradnji s režiserom osmislio. Zanimljiv jer je većini od nas to engleska riječ koju ili nismo nikada čuli ili ako jesmo onda nikada je ne upotrebljavamo. To je svakako hvale vrijedan anglo-lingvistički potez ovog režisera ne bi li se rječnik prosječnog govornika engleskog što više obogatio. No kad je film u pitanju nikad nisam promišljao o filmu kao o nekom lingvističkom oruđu. To on jednostavno nije ili nije na takav očit način. Sigurno da služi u svrhe širenja anglosaksonsko – marketinško - tržišne logike, no ovdje je to prvi očiti primjer prenemaganja. Nolan je da se nekako osvrnem na njegove prapočetke jedan od režisera koji su, ako ne puno obećavali, onda ispunili svojim filmom prvijencem onu praznu nišu u trezoru novih filmskih ideja. Jedan film kao što je „Memento“ neće se uskoro vidjeti na filmskom platnu. Nakon toga slijede filmovi koji nisu na diku. To su: prosječni „Insomnia“, obećavajući „Batman begins“, još jedan prosječni „Prestige“, izuzetno dobro izreklamirani na smrti glavnog aktera filma ... „Dark knight“. I sad kada se uzme sve to u računicu Chris ne zaslužuje višu ocjenu od 3. To i nije neki prosjek kojime bi se netko tko stremi visoko trebao hvaliti (istinaBog to je moja procjena, no kako se nitko ni ne sjeća tih filmova kad priča o Nolanu ili ih namjerno zbog bezvrijednosti pokušava prikriti činjenice su to koje otkrivaju vrijednost zaborava tih filmova). „Inception“ je svakako jedan od filmova koji čini nekakav pomak Nolana (grozno je uopće pomisliti koliko u Hollywoodu režiseri nemaju svoje Ja ili kičmu) na putove stare slave, no ono što Inception nudi je ipak jedan jeftini i već dobro znani zaplet potpuno na momente predvidljiv. Svaka čast na ideji da se maštom o snovima i značenju snova kroči u neko nepoznato područje filma, što je svakako na tragu jedinstvene ideje koju nam je predočio u filmu Memento, no to se uvijek da unakaziti kompromizerskim i mainstreamovskim filmskim rješenjima za kakvima je Nolan u htjenju što efektnijih filmskih rješenja zapleta i raspleta na filma i bio posegnuo.

Putokazi
Naime pažljivom gledatelju takvi detalji ili smjerokazi u kojem pravcu će radnja teći nikako neće promaći i biti će kao usred „bijelog dana“ uočljivi. Za zaplet Inceptiona je katastrofalno loše da nam se daju hintovi kuda će teći radnja, karte se prerano otkrivaju, radnja se čini predvidivom i na kraju definitivno onaj najbitniji dio filma a to je filmska čarolija se u jedan tren time raspline. Dakle nekoliko je tih jeftinih, predvidivih, ali svakako djelotvornih rješenja. Prvi, je naznaka da se radnja događa kao fleš back (sličnom rješenju je pribjegao u svojem prvijencu "The following", gdje radnju glavni lik poznatiji kao The young man tijekom cijelog filma prepričava policijskom inspektoru. Još jedna naznaka da se Nolan pokušava osvrnuti u razradi svojeg najnovijeg filma na slavni početak svoje karijere. Pomalo autoerotično.) na protekle događaje gdje već možemo tumačiti kako eto nešto se nešto već krupno i negativno dogodilo glavnom liku i da ćemo to saznati negdje na samom kraju filma. Zašto baš takvo scenarističko rješenje?
Idemo dalje. Drugi hint je možda manje vidljiv ali jednako primjetan. Riječ je o izboru oruđa kojime naš sanjač shvaća kako se eto nije probudio iz sna već da taj san i dalje traje. Leonardo DiCaprio ima zanimljivo sredstvo upozorbe, to je mali zvrk. Prokazujem ga predvidivim jer se u jednom svijetu mašte kakav predstavlja medij filma, taj zvrk može vrtjeti beskonačno i time nam možda otkriva kraj filma i najavljuje eventualni nastavak (savršeno sredstvo da se najavi možebitni nastavak). Neki će taj postupak proglasiti genijalnim rješenjem u filmu ne ono predstavlja jedan nevjerojatno banalno vidljiv i uočljiv filmski detalj koji nam opet previše pred naše oči stavlja režiser i razotkriva zastor krajnjeg ishoda.


Nevjerojatna sličnost sa Matrixom
Ono drugo što nevalja na filmu (osim tih nekih možebitnih hintova) jesu i nevjerojatne sličnosti svijeta Matrixa sa svijetom Inceptiona. Prvo često se spominje arhitektura snova u Inceptionu. Spoj arhitekture i snova ističe i u svom nedavnom intervjuu i sam Nolan (i tome pridaje nevjerojatno važnost). Sve to ne bi bilo bolno da i u Matrixu arhitektura nije dignuta na pijedestal pa tako u Matrix reloadedu imamo i lik Arhitekta koji hladno tumači Neou svoju viziju Matrixa. Najbitnije od svega da i Matrix i Inception nam nude jednu istu stvar a to je neka vrst kolektivnog sna u kojoj je sve moguće pa i to da pojedinci lete. Ono što je pečat Matrixa je jako bitno i u Inceptionu. To su momenti borilačkih scena i ono bitnije i zanimljivije fale safe device-i/osobe u čijem snu se boravi. U Matrixu sama Matrica šalje u snu svoje agente i centurione u svijetu realiteta. Identično je to i u Inceptionu. Ne zovu se tako ali sve to jako jedno na drugo naliči. Borbe u nekom bestežinskom stanju su jednako prisutne u oba filma, a nekakav su trade mark Matrixa. Sam Cobb (tumači ga Leonardo DiCaprio. Zanimljivost s imenom ovog lika jest da je istog imena kao i negativac njegova filmska prvijenca provalnik Cobb. I u Inceptionu je Cobb provalnik i orobljava slično kao i u The followingu tuđe snove samo što je u naravi dobar.) je vođa i pomalo nalik Neou, no ipak Cobbova ljubovca je mrtva spočetka (ili to nije tako) dočim Trinity nije.

Tendencije ka klasiku
Ono s čime se susrećem ovih dana jesu pitanja nekih mladih filmofila (sf - zaljubljenika) glede statusa klasika ovog filma. Nitko to od njih ne izriče na glas ali je sveprisutno. Svakako da svaka generacija želi imati svoj film koji otvara neka socijalna ili filozofska pitanja. Dakle svaka generacija, svjesno ili nesvjesno, tendira imati neki svoj predznak ili rječnikom filma jednostavno želi imati neki film koji donosi nešto revolucionarno i još neviđeno u svijetu filma. To Nolan naravno nije postigao s ovim filmom unatoč njegovoj tvrdnji kako je scenarij smišljao punih 10 godina (na temelju jedne svoje ideje iz djetinjstva) i kako je eto film snimljen po navodima producentice u 6 zemalja svijeta. Ništa revolucionarno nije prikazao da već na neki od načina nije prikazano. To me dovodi do konstatacije kako je Nolan pronašao toplu vodu, no zbog svog zvjezdanog statusa i odličnog pedigrea sa dva fenomenalna filma s početka karijere („The following“ i „Memento“ – za filmove za koje je napisao originalni scenarij kao i za Inception ali ipak je bilo tada više želje za nekim dokazivanjem što je polučilo nešto ipak filmski originalno) hollywoodski producenti su mu skloni dati poveće vreće novca, dok sa bilo kime od nas to ne bi bio slučaj. I svakako nije još snimljen sf koji je dostojan svrgnuti Matrix (ili neki drugi), unatoč tome što mnoge generacije mladih filmofila uporno tragaju za svetim gralom Neotkrivenog i što u oni u pomanjkanju kvalitetnih sf-ova posižu i za prosječno dobrim, ali ne i revolucionarnim. Previše je to svojevrsno silovanje vremena glede nečega što tek treba pokazati svojim kvalitetnim sadržajem svevremenost i dostojnost nazivanja klasikom. Mišljenja sam kako ćete se još načekati jednog takvog filma. Revolutions ipak ostaje vezan samo uz Matrix, a ono što Inception na dubljoj instanci analize pruža jest zapravo nešto jako opipljivo glede stanja američkog visokokomercijalnog filma: sveprisutna bolna nestašica novih svježih ideja.

Po dobrom starom običaju nakon samog krešenda u Montoni svima koji nisu bili sretnici da dođu i posjete Motovun film festival "on" se sav mamuran od silnih tuluma i kilometara filmske vrpce nekako došeće do Zagreb grada.
Iako jedan dio događanja koji bi mogli nazvati "Tjednom MFF-a u Zagrebu" već traje od 01.08. u kino dvoranama Moviplexa centra Kaptol, od ove godine imamo i jedan dio odličnog dokumentarnog programa MFF-a u Dokukinu Croatia koji starta od 05.08. pa ćete tako unatoč tome što je igrani dio (u Movieplexu) već startao u ovih par dana moći vidjeti izuzetno kvalitetnih filmova koje ne biste smjeli propustiti jer je ionako vrijeme kao rođeno za odlazak u neku kino dvoranu.


Srijeda, 04.08.
19.00
DJEVOJKE IZ SHOPPING CENTRA
Poljska, 2009, 77 min
R: Katarzyna Roslaniec

21.30
BRIANOV ŽIVOT / LIFE OF BRIAN
Velika Britanija, 94 min
R: Terry Jones

22.00
SRPSKI FILM / SERBIAN FILM
Srbija, 2009, 104 min
R: Srđan Spasojević


Četvrtak, 05.08.
19.00
MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE / THE GIRL WITH THE DRAGON TATOO
Švedska, 2009, 152 min
R: Niels Arden Oplev

21.30
BEBE / BABIES
Francuska, 2010, 79 min
R: Thomas Balmes

22.00
DJEVOJKE IZ SHOPPING CENTRA
Poljska, 2009, 77 min
R: Katarzyna Roslaniec


Petak, 06.08.
19.00
PRLJAVIŠTINA I BIJES / THE FILTH AND THE FURY
Velika Britanija, SAD, 108 min
R: Julien Temple

21.30
VOSAK / BEESWAX
SAD, 2009, 100 min
R: Andrew Bujalski

22.00
MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE / THE GIRL WITH THE DRAGON TATOO
Švedska, 2009, 152 min
R: Niels Arden Oplev


Subota, 07.08.
19.00
ANĐEO NA MORU / ANGEL AT SEA
Belgija, Kanada, 2009, 86 min
R: Frederic Dumont

21.30
UJAK BOONME KOJI SE SJEĆA PROŠLIH ŽIVOTA / UNCLE BOONME WHO CAN RECALL HIS PAST LIVES
Velika Britanija, Tajland, Njemačka, Francuska, Španjolska, 2010, 114 min
R: Apichatpong Weerasethakul

22.00
FILM POBJEDNIK FESTIVALA
LISTOPAD / OCTOBER
Peru, 2009, 93 min
R: Daniel i Diego Vega


... svakako od filmova koji su preostali na programu je za preporučiti film "Listopad" inače pobjednika festivala i "Uncle Boonme who can recall his past lives".

A što se tiće programa u Dokukinu Croatia on je koncipiran ovako:


Četvrtak 05.08.

19:00 - Crvena kapelica
21:00 - Oružje rata + Čujte nas

Petak 06.08.

19:00 - Dr. Feelgood: Oil City Confidential
21:00 - Crvena kapelica

Subota 07.08.

19:00 - Oružje rata + Čujte nas
21:00 - Dr. Feelgood: Oil City Confidential

Nedjelja 08.08.

19:00 - Crvena kapelica
21:00 - Dr. Feelgood: Oil City Confidential


... od filmova s dokumentarnog programa svakako bi trebalo posebno izdvojiti "Crvenu kapelicu" jedan je to od nekoliko fenomenalnih filmova koji su bila na ovogodišnjem Motovun film festivalu i po izboru Film.blog.hr u uskom izboru za Propeler Motovuna.


Vidimo se!

I više nego zasluženo nagradu ovogodišnjeg Motovun film festivala pobrao je jedan od 3 ponajbolja filma koja su se mogla vidjeti na kišom okupanom brdu filmova.
Priliku da vidim "Octubre" u režiji Daniela i Diega Vege imao sam danas točno u podne. Došlo je do promijene programa pa sam uspio prije večernjeg izbora vidjeti ovaj simpatični i filmski zaokruženi film. Posebno priznanje dobio je film "The 4 times" Michelangela Frammartina o reinkarnaciji. Taj film iako je neka vrsta pseudo dokumentarca nije zaokupila previše pažnju gledatelja. Vjerojatno zbog svog apstraktnog sadržaja.
Nagradu Bauer dobio je nezasluženo film koji se pokazao najlošijim od svih to su "Crnci" režiserskog dvojca Dević Jurić.
Motovun OnLine pograo je film "Balls" Chris Niemeyera, dok nagradu FIPRESCI je otišla ponovno "The 4 times".
Nepotkupljiva nagrada ide "In the begininnig" Xavier Giannolija. To je najmanje iznenađenje ako se zna da je dodijeljena prije par dana.
Osim ovih nagrada na Brdu filmova dodjelila se već i Nagrada 50 godina Ivi Krištofu, hrvatskoj kaskaderskoj zvjezdi, a danas se dodijeljuje nagrada Motovun Maverick nagrada Terry Jonesu. Definitivno on je izazvao najveću pomamu sedme sile, kako jučer po kiši tako i danas na doručku s novinarima.

.... tako bi glasio vremenski izvještaj koji objedinjava jučerašnji dan i današnje jutro.
Unatoč mnogim pesimističnim izjavama na koje se jedino moglo naići na jedina dva jučerašnja suha motovunska otoka (onaj press otok i hospy-island), jedino pisac ovih redaka nije posustao u optimizmu temeljenom na višegodišnjem iskustvu s čudljivim ljetnim motovunskim vremenom ... što se na kraju pokazalo jedino točnim. Dakle kiša se ispadala i dodatno je rashladila atmosferu i praktički stvorila jesenske festivalske uvjete, no MFF je na sreću bez bilo kakva kašnjenja u projekcijama nastavio svojim ritmom i dalje.
U nekakvom čekanju razvedravanja bio je u vrlo zagušljivim uvjetima prikazan talijanski film "The four times". To je zapravo dokumentarac ili pseudodokumentarac u kojem uopće se ne čuje ikakav ljudski govor dobrih 30 minuta a i nakon toga samo se u nekoj pozadini glavne scene događanja čuje dva tri puta nekakva jeka od razgovora. Film je stoga bio za sve ljude lagan za gledanje jer se radilo samo o nizu lijepih slika. Radnja se vrtila o reinkarnaciji. Glavni lik filma, starac ima stado ovaca i s njima živi svoje (kako će se kasnije ispostaviti) posljednje dane na ovom svijetu u jednom talijanskom selu nalik na Motovun. Za potreba filma on naravno i umire. U neko isto vrijeme rađa se i mala bijela ovčica. Taj režiserski trik nam je očita sugestija da je riječ o tome da jedan život se ugasio no zato se igra života i smrti nastavlja dalje. Ovčica je razigrana i kreće se (moglo bi se shvatiti iz slijeda prikazanih prizora) putevima svog ljudskog prethodnika po livadama uokoli tog wanabeMotovuna, no ona stane ispod jednog ogromne jele i tamo kako nam rez montaže daje naslutiti skončava svoj život. Duh života se seli dalje u to stablo koje seljani posjeku za potrebe mapletree ceremonije i da bi se dobila i četvrta reinkarnacija posjećeno stablo seljani odvoze u manjim trupcima na područje obližnje šume gdje od njih rade ugljen. Film završava sukljanjem dima ili završnim činom tog reinkarnacijskog slijeda.
Prvo film nije naporan, no ne predstavlja neko mindblowing događanje pa bih ga stavio na začelje kolone kandidata za glavnu nagradu, propeler Motovuna.
Za večer bilo je podosta filmova koji su puno obećavali i podosta ljudi zaveli no nisu baš bili pokazali nešto što bi ponudilo izvjesnog kandidata za pobjednika Motovuna. "Tuesday, after christmas" Radu Munteana definitivno se pokazao filmom koji je mnoge natjerao, zbog karizme novog rumunjskog filma, da ga odu pogledati. Pogrešno. Film nije osim kamere ponudio ništa novo, a niti neko vrhunaravno iskustvo začinjeno na kraju s mentalnim orgazmom. Dapače vrlo je predvidiv i s nezanimljivim režiserskim uplivima kojima čar filma ubija odmah na početku. Naime Muntean nam odmah po početku svojeg filma raskriva glavnu radnju na vrlo upadljiv način. Dvije stranice ljubavnog trokuta doslovno, gole golcate na pladnju stavlja pred gledatelje u početnim sekvencama filma. Pozitivna strana filma je da nije obilovao predugačkim i bespotrebnim scenama koji su neki noviji rumunjski filmovi doveli do "savršenstva". Pri tom ne mislim da je to loše činiti na filmu no nisu svi Gus Van Sant pa da im to polazi od ruke. To prebanaliziranje cijele situacije koju opisuje i omalovažavanje samih gledatelja time što se smatra da nisu dostojni pravog zapleta u kojem ćete nešto i na kraju odmotati iz celofana ... ne. Muntean očigledno ne voli poklone i iznenađenja pa nam nudi grubu i nezanimljivu realnost.
Drugi film večeri bila je Kozoleova "Slovenka" koja je upravo od ovih ljubitelja novog rumunskog vala bila nepotrebno zanemarena i potcijenjena. Nikad, ama baš nikad se neće moći u bilo ćemu napredovati ako ćeš nešto unaprijed osuđivati i potcjenjivati. Pitanje koje sam si postavljao je bilo zašto ne Slovenka. Film osim što je s tehničke strane imao kameru koja je izborom toplih filtera namjerno ublažavala tešku sudbinu Slovenke imao je i zanimljiv sadržaj. IstinaBog s klasičnim raspletom, no film nije bio naporan i imao je normalnu dinamiku. Ovo je jedan od boljih slovenskih filmova unazad neko vrijeme.

Jučer je bio dana dana. Rijetko se na festivalima nagruvaju toliko izvrsnih filmova da je naprosto potrebno uzesti nešto slobodnih sati i odmoriti oči i dušu jer sutradan vas (barem po najavama odgovornih za program) ponovno iščekuju sati i sati odličnih priča i sudbina na filmu (naravno).
Danas za početak prije rezimea završetka jučerašnjeg dana bih najavio odlični iako srednjestrujaški ali definitivno pravi pravcati crowd pleaser film iz Švedske "The girl with the dragon tattoo" (dakle ovo je film za sve) Nielsa Ardena Opleva u 23 i 30h na kinu Trg. Ovo je jedan od mojih favorita jer pravih krimića danas više zapravo i nema a ovo je jedan takav u dobroj staroj švedskoj maniri. Dakle film koji vas vjerojatno neće ostaviti bez daha ali zasigurno će vas zabaviti i neće podbaciti. Film u pravom smislu riječi kako ga većina ljudi i poima, bez pretencionizma i zakučastih meta komponenata.
Drugi film dana je devinitivno hrvatska kino premijera "Monty Pyhton and the Holy Grail" iako kasno u 01:30h ali svakako vrijedan film gledanja i prije toga dilema između novog filma nagrađivanog Radu Munteana "Tuesday, after Christmas" i filma "Slovenka" Damjana Kozolea. Iako nije frka kao jučer od jutarnjih sati sa pretrpanim rasporedom punim filmova vrijednim vaše pažnje večer će biti, iako hladna, opet jedna interesantna.

A glede jučerašnjeg dana ubio me kao i većinu i gledatelja i prisutnih kritičara novi jako hvaljeni film Gaspar Noé "Enter the void". Prvo film nije loš i daleko od toga da nije odličan, no nije neko vrhunaravno djelo koje nadmašuje prethodne uratke ovog francuskog filmaša. Prvo način snimanja je identičan kao i u "Irréversible" to je ona dobro poznata lelujajuća, lebdeća kamera koja iz zraka nam prikazuje što se događa sa našim likovima na sceni. Drugo nije brutalan. Najavljivan je kao još brutalniji. Jedino što je navodno izazvao a to nisam čuo jer sam bio usredotočen na film, jedno povraćanje nekog od gledatelja. To je stoga jer eto film obiluje stroboskopskim prizorima koji od gledanja epileptičare bacaju u napad a neke u mučninu. Meni, istinaBog je takaj bilo mučno no nisam utvrdio da li je to od konzumacije nečeg energetskog s bljutavim okusom ili od tog svjetla.
Mučnih prizora u filmu ima ali nisu neprobavljivi, opet možda sam vidio i mučnije izrežirane prizore pa sam razvio rezistenciju na ove ali niti u publici koja je jednako meritum nije bilo nekih izraza verbalnih i neverbalnih koja su mogla se protumačiti zgražanjem. Enter the void traje i predugo. Koliko sam čuo od ljudi zaduženih za pribavljanje filma ovaj film je netom prije nego što je došao u Motovun još dodatno produžen jer i sam Gaspar nije zadovoljan i non stop nešto mijenja. Opet unatoč nekim pobrojanim manjkovima film je daleko od toga da nije vrijedan vaše pažnje i šteta je (to sam i javno izrazio zaduženima) kako film nije stavljen u glavni program na Trg ili Barbacan. Bio je to drugi po jačini emotivne impresije najbolji film dana. Šteta da ga drugi koji nisu mogli doći do karte nisu vidjeli.

Film koji je otvorio festival i dobio je Nepotkupljivu nagradu (Transparency Internationala) i jedno je uredno srednje strujaško dijelo. Film je jednako kao i neki drugi filmovi izazvao podosta pažnje u raspravama jutros pa je vrijedno spomenuti da ima solidan zaplet i prikazuje patnju postarijeg "Vertera" oko univerzalnog "problema" koji "muči" sve muškarce a to je njeno "visočanstvo" žena. On naime naleti na Onu pravu i tada postane iracionalan i nepažljiv. Mnogi muški su se mogli poistovjetiti s njime pa ga proglašavam i najmuškijim filmom na festu. Nekako mi je unatoč nagradi u drugom planu priča o korupciji. Ona ipak više je dobra pozadinska kulisa u dramaturškom ljubavnom zapletu. Uglavnom solidan francuski film gdje se je moglo ponovno vidjeti na platnu velikana francuske kinematografije Gérard Depardieua u jednoj cameo ulozi.

Film o kojem se treba više pisati je onaj koji sam spomenuo u naslovu ovog javljanja, a to je film Danila Šerbedžije "Sedamdeset i dva dana". Prvo izuzetno je zanimljiv. Tematizira, po svemu sudeći, svoj obiteljski odnos. Možda griješim ali jako odiše zbog emotivne intenzivnosti pojedinih prizora nekim autobiografskim prizvukom. Casting je besprijekoran. Uzeti za lik glavnog filmskog "jebača u mozak" svog oca Radu Šerbedžiju je genijalno. Osim njega u filmu briljira još nekolicina likova, a to su definitivno najbolji glumac na ovom Balkanu Nebojša Glogovac (pa di je taj lik "niknuo" to je stvarno nevjerojatno) sa takvom moći transformacije i dikcije je rijetkost na ovim prostorima. Mogli ste ga nedavno gledati u Kenjcu i sada ovdje ... ostanete stvarno zadivljeni kako taj čovjek umije glumiti. Osim njega na filmu je odlično odigrao i ponešto zasijenio veću ulogu Kreše Mikića mladi i izuzetno talentirani glumac Živko Anočić. On je po ne samo po mom sudu nego i po sudu mnogih s kojima sa danas razgovarao (naravno ... uvjetno govoreći da zaista film ima autobiografskih elemenata) utjelovlju na filmu lik samog Danila Šerbedžije. Živko je izvrsno odigrao poluautističnog člana obitelji koji nadolazi kao najzapostavljaniji član te začudne zajednice muških, no ujedno kao i najgenijalniji. Njegovo je rješenje da se "zamjeni baka" i tako dalje se ne radi ništa i prima i živi se od penzije.
Film obiluje odličnim scenskim rješenjima kao i dijalozima. Posebno mi se usjekao jedan komentar strikana Manea na loše izvršen zadatak podmlatka hrvatskih Topalovića gdje umjesto da dovedu u kuću baku u stanju biljke oni dovedu zmaja, a lajna ide ovako: "Branja jeam ti reka biljka, a ne pijani međed!". Opet time zadire u stereotipe gdje su sve žene više manje zmajevi a muškarci njihove žrtve što je odličan materijal za komediju. Inače najveća mana ovog filma što možemo ličku obitelj Paripović usporediti sa Topalovićima iz "Maratonaci trče počasni krug". Tim više može se napraviti ta usporedba jer u ovom filmu kao i u spomenutom Šijanovom glumi Bogdan Diklić. U oba filma njegov lik je lagano potčinjen kako glavi obitelji Milutina Topalovića u Šijanovom (koga glumi odlični Pavle Vujisić), a tako i u ovom filmu gdje je teret takve uloge preuzeo na svoja leđa maestralni Rade Šerbedžija.
Definitino se ovaj film još uvijek filmski mladog Danila Šerbedžije prometnuo u jedan od filmskih iznenađenja dana koji unatoč nekim nedostacima svime prikazanime a pogotovo odličnom glumom i dijalozima zaslužuje vaše gledanje jer ćete se odsrca nasmijati gledajuć ga.

Ukratko puno dobrijeh filmova je već prošlo. Nervoza je zavladala za kartama za novi film Gaspara Noe u 18h. Gužva je na ulicama primjerena prvom danu, daklem je nema. Klima u kinu Bauer za razliku od prošle godine predobro funkcionira na i onako prohladnim zadnjim danima motovunskim.
Danas je kako sam već u uvodnoj rečenici rekao prenatrpan dan dobrim filmovima. Prvo je bio novi i to bih ga više manje mogao prozvati vjerski-friendly filmom Jessice Hausner "Lourdes". Riječ je o poznatom vjerskom mjestu Lourdes u Francuskoj u kojem se eto dešavaju i čudesna isjeljenja. Jedno takvo je opisano i u ovom filmu. Naravno da su prikazani razni aspekti koji prate jedno takvo čudo, kao što su nepovjernje, nevjerica ljudi i onda i na kraju zavist onih koji nisu da zašto nisu oni ti odabrani od Boga. Takva pitanja režiser je solomonski riješio kroz pitanja koja izriču sporedni likovi koji predstavljaju skup. Jedna takva žena postavlja pitanje svećeniku koji se izvlači okruglim odgovorom da eto nije ona ili netko drugi jer Bog je širok i milostiv. Dakle odgovorima koji mogu uvijek kao i u baba gatara biti toliko široki da se svi mogu lako pronaći u njima.

Crvena kapelica je za sada najbolji film dana (iako je još tu u konkurenciji i spomenuti Enter the void i film prvijenac Danila Šerbeđije: Sedamdeset i dva dana). To je priča o dolasku jedne trupe komičara u Sj. Koreju. Film koji je do srca nasmija sveprisutne i vrijedan je gledanja navečer.


Osim odličnog porinuća ovog 12 izdanja Motovun film festivala ovdje osim filmovima možete se odlično zabaviti navečer i pokojim VIS-om a preko dana skratiti čekanje nekog određenog filma i odličnom avantgardnom izložbom "Glavom i bradom" - postav Filip Tradea. Vrijedi vidjeti ako ništa onda zbog bedževa, naravno šalim se odlično koncipirana izložba i jedan revni volonter su tu da vam skrate sitne popodnevne sate.
Svakako ako još niste na čistu navratite do Motovuna.
Greva na film!

Gotovo je! Pripreme za ovo novo motovunsko izdanje su gotove. Selidba volontera i ostalog uslužnog osoblja MFF-a je već prije par dana počela. Danas i sutra dolaze posljednji, sad se polako sa nervozom počinju iščekivati prvi "gostje" da kapnu u već nedjeljnu u toku dana ili u rano jutro ponedjeljka.
MFP (motovunski filmski program) je skuhan i uskoro ćemo moći kušati pravi pravcati primjerak istarske filmske maneštre koja unazad godinama nije nikada podbacila i rezultirala u vašem razčarenju u festival i odlukom da se ne navrati dogodine.
Filmska maneštra će se posluživati na 277 metara nad morem po dvanaesti put svaki dan od 26. do 30. srpnja sa čak 94 glavna filmska jela iz 34 zemlje sa 6 kontinenata.
Sam kulinarski program podijeljen je u 11 programskih cjelina koje idu: od već spomenutog programa za nagradu Bauer, glavnog programa (koji se sastoji 31 filma od kojih je 17 dugometražnih u utrci za glavnu nagradu), Novi slovenski film - Igrani filmovi, Novi slovenski film - Kratki i dokumentarni filmovi, U čast Karpa Godine, (eks)Motovun online, Angažirani Motovun, O ljudima, mačkama i psima, Motovun Maverick Award, U čast Juliena Templea, U čast Razvana Radulescua,

Prvo od filmova treba preporučiti dva laureata vodećih svjetskih filmskih festivala. To nije pomodarski čin već jednostavno priznanje činjenice da su ti filmovi (uvjetno) zarobili umove mnogih (ne samo i žirija) u svijetu.
To je naravno i čast da Motovun film festival ima u regiji primat u prikazivanju tih filmova.
Prvi je stoga "Ujak Boonmee koji se osjeća prošlih života" redatelja Apichatponga Weerasethakula dobitnik Zlatne palme Cannes film festivala i danski dokumentarac Madsa Bruggera "Crvena kapelica" o DNRKoreji koji je osvojio nagradu žirija na zadnjem Sundanceu.
Tu je osim ovih gore spomenutih i fenomenalan, duboko atmosferičan, i klasično u stilu Nicolasa Windinga Refna, možda jedan od nasilnijh filmova "Valhalla rising". Film će biti vjerojatno jedno od većih iznenađenja festivala. Osim ovih tri "bika predvodnika" krda filmova ... tu su svakako i zanimljivi film Srđana Spasojevića "Srpski film" o posrnuloj porno zvjezdi koja kreće snimati svoj snuff film, nikako se ne smije propustiti irsko-češku koprodukciju "Male lisice", austrijski "Lourdes", Karanovićevu "Besu". Za kraj ovih preporuka bih svima svakako preporučio odličan švedski kriminalistički triler Niels Ardena Opleva (prvi u nizu trilogije Millenium) "The girl with the dragon tattoo" (ili po hrvaški "Muškarci koji mrze žene").
Svakako tu je retrospektiva filmova glavnog gosta Motovuna pajtonovca Terry Jonesa, ovaj Velšanin je režiser "Brianovog život", "Smisla života" i "Monty Python i Sveti gral" (od toga na programu nije samo urnebesni "The meaning of Life").
Od gostiju tu su jako bitni i dokumentarist Julien Temple koji zajedno sa najvećom zvijezdom novog rumunjskog vala Razvanom Radulescuom i gore spomenutim Jonesom čini tercet najbitnijih imena ovog 12 izdanja Motovun film festivala.

Pročitajte korisne upute za : kako doći do Motovuna i gdje odsjesti u Motovunu za vrijeme festivala.

Vidimo se na Brdu filmova !!!

Uvijek od kad je Motovun film festivala glazbeno-scenski program je bio u nekom "sukobu" sa filmskim. Toliko je kvalitetan da ponekad zna nadmašiti i filmska događanja, što bukom a što i samim izvođačima. Izuzetno je teško organizatorima postići ekvilibrij između ta dva programa i dati prednost na vagi glazbenom (popratnom) programu zbog kojeg se može doslovno dogoditi kaos na Brdu filmova i nakon toga preimenovati ga u Tulum brdo.
Tako i onako Motovun film festival bije jedan glas na koji se olako može naići u razgovoru s ljudima kad ih pitaš jesu li čuli za taj festival, gdje će nerjetko reći da znaju ga kao leglo korumpirane ljevičarski nastrojene mladeži koje ne znajući što bi sama sa sobom eto dolazi tamo se izopijavati, izdrogiravati i što sve ne. Ide se dotle da se ovaj mali simpatični festival unaša u neke biblijske proporcije pa nije čudno niti čuti da je MFF = Sodoma i Gomora!
Ma je vrapca! Nikad nije bio niti će biti. Jednom je mecena ovog festivala, Rajko Grlić, na jednoj presici dobro rekao nešto tipa: ovo je samoposluga u kojoj svatko nešto za sebe uzme!
Tko je kriv da već netko dolazi s predumišljajem raditi huncnutarije po brdu i podnožju. Toga ima svugdje, a glazba nekad to zna jako dobro izbaciti na površinu. Na svu sreću tamo nema narodnjaka pa do Sodome i ne može stoga doći. Ima zabave i to uvijek na pristojan ne divljajući način uvijek.
Za glazbene delicije je ove godine zadužena zemlja partner Motovun film festivala Slovenija pa je čast Slovencima da nam predstave svoju glazbenu scenu.
I tako sam se, zbog mnogih mladih curica i žena, nadao kako će doći ni više ni manje nego li najveći šarmer Slovenije, Zoran Predin no nije uvijek da : Što se babi snilo ...
Umjesto, dolazi nekoliko bandova koji su izuzetno zanimljivi, i od direkcije (koja ih je btw. provjerila kako na njihovom domaćem terenu u Sloveniji tako i na nekim njihovim gostovanjima u Hrvaškoj) idu obećanja dobre zabave. Zašto to ne bilo i tako kada ćete imati na glazbenom menuu među ostalim i (od kako kažu slovenske glazbene kritike jako hvaljeni) bend Katalena – koji muziciraju neku kombinaciju slovenske tradicionalne glazbe u kombinaciji ili nekom crossoveru s rock n rollom, prstohvatom funka na jedan izuzetno ekspresivan, potentan i pomalo mističan način (preko zvukova flaute, mandoline, basseva i gitara) predstavljajući glazbenu tradiciju slovenskih regija na jedan novi način. Taj bend je započeo djelovati daleke 2001. godine selu Čermošnjice u Beloj Krajini, gdje je njih šest zanesenjaka u folklornu glazbu otkrivajući arhivski folklorni materijal i sebe izgradilo u muzičkom smislu.
Zanimljiv je izbor, kako ga je organizator festivala nazvao, "nostalgičnog slovenskog glazbenog kolektiva Tetkine radosti. Tko su oni? Riječ je tri slovenska DJ-a koji mixaju zvukove ex-yu glazbene scene iz 60-ih i 70-ih. Tako ćete moći čuti sve one šlagere koje su slušali vaši starci tipa : yugo discoa, funka, r’n’r i razne šlagere i filmske teme. Pretpostavljam da će s njima biti ludnica Kod Klaudija do ranih jutarnjih sati. Dakle prvorazredni tulum do zore s Tetkicama.

Meni osim za uši biti će i vizuelno zanimljiv dio kada će na sceni MFF-a nastupiti glazbeno-scenski spektakolo Škrip Orkestar koji se sastoji od sedam (ne)zgodnih glumica/glazbenica koje će za sve nas izvesti u kabaretskom stilu svoj glazbeni performans. Cure prže glazbu unatoč tome što nemaju neku glazbenu naobrazbu svirajući raznorazne instrumente i neinstrumente a izvode
"screech glazbu" kakvu do sada sigurno niste čuli. Škrip Orkestra čine autorica Jelena Rusjan, izvrsna glumica i pjevačica Barbara Krajnc te sjajna hrvatska glumica i pjevačica Ana Franjić, zajedno s još četiri članice: Urška Vohar, Leja Jurišić, Neja Tomšič i Andreja Kopač.

A headlineri cijelog tog glazbenog spektakla na brdu je odabrana domaća rock atrakcija Bambi Molestersi koji ovih dana svojim posljednjim albumom bilježe izvanredan uspjeh u Europi i svijetu te Elvis Penava Quartet. Da ne bi niti klasična glazba bila zakinuta, kao i prošle godine, pobrinut će se istaknuta interpretatorica suvremene klasične (filmske) muzike, novosadska akademska pijanistica Branka Parlić koja se posebno bavi glazbom francuskog kompozitora Erika Satiea, kao i "novom glazbom" 20. i 21. stoljeća: minimalizmom i postminimalizmom.
... i u skladu sa Videosexovim globalnim hitom Nek zemlja pleše zovem vas na ovu ljetnu veselicu.

Motovun offline mogao se donedavno samo adresirati na dio programa koji se događao u kinima diljem Brda filmskih užitaka, također mogao se odnositi i na pozamašni glazbeni program, no nitko nije sumnjao da će možda (donedavno) najavangardniji dio festivala (oformljen prije 11 godina) popustiti pod pritiscima autora i od ove godine postati nešto što je dio svakog uobičajenog festivala, program kratkog filma. Ne mogu se složiti da ne postoji ona kritično-kvalitetna masa filmskih autora kako u Hrvatskoj tako i svijetu koji su spremni "ovjesiti" svoj kratkometražni filmić online, to jednostavno nije istina. IsitnaBog s druge strane apsolutno je za razumijeti i argument koji iznosi u svojem priopćenju selektor aka alpha & omega exMotovunOnlinea Andrej Korovljev iznoseći kako: "... ono što je nekad bilo inovativno i više nego dobrodošlo kod publike i autora danas je postalo sveprisutno pa čak i problematično. Prije pojave Youtubea autori kratkih filmova gurali su se rukama i nogama da uđu u selekciju online festivala kako bi njihovi uratci doprijeli do što šireg kruga ljudi, a publika je zdušno klikala i strpljivo čekala da se 15 minutni filmovi downloadaju na tadašnjim, ne baš tako brzim, vezama. Danas autore treba moliti i kumiti da im se film prikaže na webu, smatraju to degradacijom originalnog formata na kojem su mukotrpno radili i neprimjerenom projekcijom koja se dovodi u isti rang s web trivijalijama kojih je internet krcat."
I što sad mi tu možemo, ništa. Konzilij je tako odlučio i ova buržoarska igračka je rasformirana. Jedino što zbog sponzora, a što zbog možda nekih sentimenata selektora glavni sponzor ovog programa Iskon će omogućiti svima koji imaju "kejbltelevižn" da te filmove i vide na svojim LCD-ima i doma. Dakle to je neka ni-vrit-ni-mimo kombinacija koju bi neki eto zagriženi revolucionar mogao tako prozvati razočaran ovom ne dokraja provedenom revolucijom i gledano politički više nekim socijaldemokratskim kompromisom.

I tako ode u ropotarnicu filmsko-festivalske povijesti ovaj možda prepoznatljivi dio festivala, a ono što se treba nadati da ovo ne bude vijesnik nečeg drugog što više prave filmofile, filmske djelatnike, filmske novinare, kritičare bi zapravo trebalo više plašiti, no za razliku od jedne moje kolegice iz Slobodne koja je u jednom razgovoru nedavno spomenula Valdermortovo ime naglas ja to što iz praznovjerja, a što iz straha to neću učiniti.


... inače ukratko o sadržaju filmova ovogodišnje međunarodne kratkometražne konkurencije MFF-a (na programu je ukupno 16 kratkiša) možete ovdje pogledati !

Prije nego začnemo filmski kolač koji nas očekuje u Motovunu ove godine trebalo bi nešto reći i o jednoj nagradi koja se prvi puta dodjeljuje od ove godine u Motovunu. To je nagrada Bauer za najbolji regionalni film s područja bivše državne tvorevine Juge. Nagradni fond je 5000 ojra i predstavljena je kao nagrada koja bi trebala pomoći svim kinematografijama ovog balkanskog nam lonca kako bi svoje kinematografije male državice nastale raspadom Yuge mogli malo razviti, pomoći i dalje (ako je to moguće) plasirati.

Nakon procesa selekcije žiri sedmorice je odlučio da su ovogodišnji finalisti:
"Crnci" Gorana Devića i Zvonimira Jurića, "Kenjac" Antonia Nuića i "Technotise - Edit i ja" Alekse Gajića!

Ukratko sve filmove sam odgledao i mogu donjeti svoj konačni sud koji mi je glavinjao između "Kenjca" i "Technotise - Edit i ja".
Sigurno ćete se pitati zašto ne "Crnci", film koji neki mediji guraju na površinu. Pa prvo to je prepretenciozan, prenaporan i prepsihodeličan film koji koketira sa eksperimentalom a pretendira na širok puk, nešto kao hrvatski wannabe sljednik novog rumunskog vala a u raskoraku je sa općepopulističkim stremljenjima. Gledao sam ga u jednom kritičarskom okružju za protekli Zagreb film festival i svi smo kolektivno umrli od dosade ili zamrli od overdosea preseransansom. Jednostavno ovaj film ne vrijedi puno, ili ništa. Puno je kvalitetniji od njega srpski film iste ili slične tematike Vladimira Perišića "Ordinary People" (iako i taj film pati od prerazvučenosti radnje i mogao bi biti fenomenalni kratki ili srednjemetražni film). U filmu jedino što valja je odlična fotografija.

No, sada dolazimo na preostala dva. Zbilja je teško prosuditi koji je bolji od ova dva posvema različita filma. Prvo je tu "Technotise - Edit i ja" film koji me je iznenadio i oduševio. Riječ je o jednom dugometražnom animiranom sf-u čija se radnja događa u Beogradu budućnosti. Glavni lik Edit dobiva nenadanog "gosta" te postaje simbiotom (združenim bićem), a to sve zainteresira naravno i jedno opako društvo nalik Bondovskoj Spectri te život te mlade studentice biva smrtonosno zakompliciran. U filmu koji ima scenarističko-animatorske nasade i u poznatom "Blade runneru" osim odlično ( za razliku od igranih filmova, jer animacija je mjesto gdje stvarno možete dati krila mašti i ostvariti ono što u igranoj varijanti je nedohvatljivo) koncipirane radnje pažnju plijeni i odličan crtež. Ono što je bitno za život ovog filma a kako se saznaje, osim nagrada koje žanje sprema mu se američki remake, nakon što ga pogledate vidjeti ćete i zašto.

"Kenjac" je jedno filmsko iznenađenje i osvježenje koje ako doživite razočaranje s gore spomenutim hrvatskim igranim filmom će ne samo sprati gorak okus u moždanim sinapsama već i oduševit vas svojom toplinom. Ono o čemu je riječ u filmu jesu međuljudski odnosi, međubračni, međubratski. Kompletna lepeza odnosa na relaciji sin-otac, muž-žena, brat-brat, sinovac-tetak itd. Odlično je koncipirana i urađena drama. Posebno oduševljava Nebojšta Glogovac kojeg mogu sasvim opravdano nazvati perjanicom srpske glume na filmu. Toliko maestralno je odradio posao da jednostavno dominira filmom. Sličan posao, opet ne toliko eksponiran jer nije bio glavna uloga, odradio je i u sinhronizaciji svog lika u "Technotise Edit i ja". Osim njega odličnu rolu je ostvario i nedavno preminuli bard hrvatskog glumišta Ljubomir Kiki Kapor tako da je i to još jedan razlog da vidite na djelu ovog majstora malih ali moćnih uloga.
Zanimljivo je mjesto koje je u filmu odabrano kao katalizator i mjesto katarze narušenih obiteljskih odnosa koji se kako doznajemo prenašaju s koljena na koljeno (ciljam na odnos između sina Bore i oca Paška). To transferiranje problema je toliko životno da je možda jedan od najbolje opisanih tako tipičnih odnosa neostvarena sna i prenašanja nezadovoljstva njegovim neostvarivanjem na slijedeće svoje koljeno na nekom filmu iz regije. Antoniju Nuiću je ovo njegov najbolji film koji je snimio i definitivno nakon što je debitirao sa dijelom Krvoproliće u triptihu "Sex piće i krvoproliće" ulazak u svijet filma na velika vrata.

Definitivno unatoč odličnim atributima "Technotise - Edit i ja" ... "Kenjac" nudi više i biti će pravi film za ono mediteransko okružje u kakvom će se i prikazivati. Zvuk crčaka iz okolice kina će se pretapati sa onim iz filma.

Uz još nekoliko odličnih filmskih razloga da navratite u Motovun većini vas koji dolazite u Motovun samo je preostalo da pogledate neki od ovih filmova i da sami donesete svoj sud i naravno malenkost da žiri dodijeli nagradu filmu koji dalje najviše.