Varaždin je grad u kojem sam samo dosad uvijek bio u prolazu ... autobusom i to na relaciji Zagreb - nekitamograduaustriji. Od danas za mene to više nije tranzitno mjesto za sve Hrvate. To je sada Meka i Medina svih hrvatskih pa i šire trashera. Mislite da pretjerujem pa dovoljno je bilo porazgovarati sa djelatnicom srpskog MTS-a i vidjeti ostale brojne novinarske ekipe koje su kao i svake godine popratile ovaj "happening" da bi se stekao dojam o popularnosti ovog događaja u medijskom prostoru.
Ma neću pretjerivati ako kažem da sam bio na najboljoj dodjeli nagrada na nekom festivalu. Najveselijoj, najbučnijoj i kako bi Varaždinci rekli ... po mjeri čovjeka.
Mojem noćnom oduševljenju nema kraja. Nisam baš neki čovjek koji se da lako oduševiti ali ako me ponese ritam onda je to to. Grad sam po sebi, čak i po noći je prekrasan. Stara gradska jezgra je izuzetno dobro očuvana i lijepa. Kafići su napućeni ljudima i ne zatvaraju se ko u Zagrebu netom iza ponoći. Svi su nekako ležerni i pristupačni. Nema frke i nekog hektičnog tempa. Sve je lijepo osvijetljeno, a ulice su prostrane. Dobro sad ovo iz mene progovara frustrirani zagrebački vozač al kaj je, je. To to je to.
Dakle to bi bio moj nazovimo to vanjski doživljaj festivala. Onaj iznutra je također jako dobar. Prvo ovaj festival ima fanatičnu i izvrsnu publiku. Mislim zbog koga se radi festival ako ne zbog ljudi. Dvorana glavnih dešavanja iako malih dimenzija za neke zagrebačke je svakako bila štono bi se reklo dupkom ispunjena. Svi urlaju i navijaju za svoje favorite. Odlično.
Prvi dojam je kako znamo ponekad i presudan i ovaj put to samo upućuje na jedno novo i lijepo prijateljstvo.
Udruga Trash koja to organizira je sve brojnija i sve se bojim po popularnosti koju uživa u svojem gradu da neće sa svojih sadašnjih 35 članova progutati cijeli grad. Imao sam dojam da su svi htjeli biti dio toga. Opet zašto i ne ako imaš volje i ideje za rad. U prilog njihovoj izuzetnoj kreativnosti jesu foršpani iz njihova dugometražnog filma koji će uskoro osvanuti u kinima do vas. Publika Trash Film Festivala imala je prilike vidjeti dijelove filma u sneek previewu koji su prikazivani prije dodjele pojedine nagrade na toj svečano-bučno-veseloj dodjeli.
Feedback na te teasere je bio odličan, a i imalo je i zbog čega. Inače filmove iz konkurencije nisam stigao u vidjeti u onom obimu da bih mogao dati svoj konačan sud. Samo mogu reći da film udruge ima velikog potencijala i da ga želim što prije vidjeti. Čuo sam da će svečana projekcija biti održana naravno gdje drugdje nego u gradu u kojem žive i djeluju, Varaždinu no ja sam ubrzo kod nekih članova urigirao (a i nastavit ću ih tako uvjeravati) da svakako to ponove i u Zagrebu jer gdje ima dobrog humora bit će i publike.
Filmove nisam gledao no nije da nisam prikupio neke informacije od tamo prisutnih kritičara, novinara i gledatelja vulgaris. Svi su se oni složili da je bio fenomenalan nastup Bore Lija. On je sve nasmijao i zabavio svojim novim odličnim filmom za kojeg mi ljudi iz sedme sile govore da je ovo povratak starog majstora istočnjačkih borilačkih vještina na stare staze slave.
Borea sam vidio kako se motao po Vip salonu festivala i čuo sam od pouzdanih izvora da ga se probalo kompromitirati uživanjem alkoholnih preparata no da je on ostao čvrst i stamen ka stina sinjska i da im je nonšalantno odvratio da on pije čaj. Čovjek je pravim riječnikom fajter, borac i živi život jednog kung fu majstora koji se odriče tjelesnih i drugih putenih ovozemaljskih užitaka ne bi li postigao borilačku nirvanu. Svaka mu dala u repetama, jer on je to zaslužio svojim zalaganjem.
Htio sam se slikati s njime no bojao sam se da me ne upita to njegovo čuveno pitanje:"Treniraš li šta?" jer na to bih mogao samo odvratiti crvenjenjem i nemuštim mumlanjem kao niječnim odgovorom na njegovo sasvim obično pitanje. Jer ne možete tek tako ovlaš doći do majstora ... ipak to nije red.
Osim Borea za after party po kiši koja je imala namjeru sve dobre vibre ovog događaja zasrati je bio i GnR tribute band, gdje su se mnogi prisutini u mojem društvu sa suzom u oku prisjetili svojih pohoda na koncerte ove velike američke grupe i pokazivali još sveprisutne tragove čeličnih šipki zaštitne ograde na svojim trbusima iz '92 godine sa Budimpeštanskog koncerta ove grupe. U glavnom ta ekipa je bila najglasnija u pjevanju i headbangignu na ritmove ove glam-pop-rock-metal atrakcije iz Varaždina. Nagovarao sam prisutne da se odvaže na jedan o vrlo opasnih poteza koji je opasniji i od bungiea, to je svepoznati dive. Naime tu u skoku s bine nema užadi koja vas spasava ako niste žensko i ako vas ne žele dočekati na ruke u vašem doskoku jer počesto se rulja izmakne pa postoji realna mogućnost da glavom poljubite beton. Ne, nije bilo hrabrih, ali svejedno su bili zažareni u licu od dobre atmosfere.
No kako sve mu dobrome dođe kraj tako i ovome partiju u okviru festivalskih prostorija došlo je kraj a ostatak vesele karavane se preselio u kafić Lavra. Tamo je dobra atmosfera potrajala do 3h.
Za kraj ovog reporta koji je više poprimio dokumentiranje glazbenoscenskih događanja, svakako ću istaknuti jedan trash klasik koji je dobro nasmijao publiku. Naime nakon kraja natjecateljskog programa uslijedilo je prikazivanje samo nekad horor klasika i od danas klasika trash horora "Petak 13" . Samo kad se sjetim svih svojih prijatelja koji su na taj film okidali, sad kad sam ga prvi puta vidio moram priznati da je taj film ako ga se promatra kao trash fenomenalan, ali u horor žanru nema nikakve težine. Ubijanje u filmu je apsurdno i nema mu kraja tokom filma. Upravo zbog te upornosti, ustrajnosti ubijanja, zatim načina ubijanja ... ljudi su umirali od smijeha. Ono po čemu je poznat ovaj žanr, a to je koketiranje sa seksom, ima ga ali je benigni. Moram samo reći da se u filmu pojavljuje Kevin Bacon, no on nije heroj koji ostaje do kraja i iz kreveta bolnice kaže nešto u stilu: Taj dečko, Jason je još tamo u jezeru. Ma ludilo. Jasonovu majku se mlati tavom za palačinke i kundakom puške, no ona se nanovo diže iz mrtvih i nastavlja progon. Najurnebesnije scene su kad glavna i jedina junjakinja filma koja ostaje živa vrišti i pokušava otjerati ubojicu zatvarajući se u kolibu te navlačeći zastore i onako ovlaš nabacujući stolice na vrata te jedna od zadnjih scena sa dekapitacijom Jasonove majke gdje ona iako bez glave još minutu nakon stišće šake u prijetećem stilu.
Eto bilo je dobrih filmova i smijeha te svi koji su bili došli i iz Zagreba za malo drugačijom i već pomalo viđenom zabavom u Zagrebu su našli što su tražili u Varaždinu.